Usporednost paralelnih linija

Izložba Paralelne linije, postavljena u Nacionalnom muzeju suvremene umjetnosti u Bukureštu (MNAC) pod visokim pokroviteljstvom Sabora RH od 12. prosinca prošle godine do 21. rujna, donosi reprezentativan i konzistentan presjek hrvatske vizualne umjetničke produkcije od 1948. do 1998. iz zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu.

Izložba se nalazi u palači Parlamenta u Bukureštu, monumentalnoj neoklasicističkoj građevini koju je Nicolae Ceaușescu podigao kao simbol vlastitog kulta ličnosti. To je najskuplja i druga najveća administrativna zgrada na svijetu, čije su megalomanske dimenzije građani skupo platili kroz brutalne mjere štednje i svakodnevnu nestašicu. Simbol je rumunjske totalitarne prošlosti, ali i znak, podsjetnik sadašnjosti.

108 umjetnika i 188 umjetničkih djela

U izboru od 188 umjetničkih djela (108 umjetnika) iz zbirki Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u autorskoj koncepciji Branka Franceschija sublimirana su ključna raskrižja estetskih, značenjskih, ideoloških, kao i produkcijskih preobrazbi koje su oblikovale korelative vizualne kulture Hrvatske druge polovice 20. stoljeća. Očito je Franceschi svjestan moderne unutar ili nakon postmoderne, te modernitet provlači od visoke moderne do pretkraj 20. stoljeća.

Kustoska koncepcija Branka Franceschija naglašava višestranost umjesto hijerarhije i sinkroniju umjesto progresije

Izložba se nalazi u palači Parlamenta u Bukureštu, drugoj najvećoj administrativnoj zgradi na svijetu

Na izložbi vidimo sublimirani panoptikum slojevitog razdoblja u kojemu su se politički tektonski poremećaji pretakali u egzemplare umjetničkog stvaranja, a umjetnost se sve snažnije emancipirala izvan institucionalnih dogmi, oblikujući autonomna žarišta značenja, otpora i eksperimenta. Iako treba biti svjestan –  sve to je danas muzejska umjetnost. Godina 1948, koja ujedno označava početak izložbe, simbolski je i povijesno odlučujuća. Rezolucija Informbiroa ne označava tek akt političkog raskola s Istočnim blokom, već i ključni impuls u procesu kulturne liberalizacije. Odbacivanjem sovjetskog modela kulturne politike, koji je favorizirao krute kanone socijalističkog realizma, Jugoslavija – a time i hrvatska umjetnička scena – otvara se za eksperiment, redefiniciju i internacionalizaciju. Konstatacijom Ješe Denegrija, dolazi do artikulacije „umjetnosti druge linije“, koja izmiče strogo definiranim žanrovskim, formalnim i političkim limitima. Upravo u međuprostoru – između državne kulturne politike i umjetničke nezavisnosti – razvijaju se vitalna prepletanja dominantnih i alternativnih estetskih pozicija. U desetljećima koja slijede, osobito tijekom 1960-ih i ranih 1970-ih, Zagreb se afirmira kao jedno od važnijih međunarodnih središta umjetničkog eksperimentiranja. Bijenalnim izložbama i pokretom Nove tendencije (1961–1973) te brojnim teorijskim publikacijama potvrđuje se prisutnost hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika u globalnom diskursu o vizualnoj percepciji, tehnologiji i estetskoj diskurzivnosti. Visoki modernizam – u svom informelno-apstraktnom, akcijsko-ekspresivnom, geometrijskom i konceptualnom izdanju – postaje ne samo prihvaćen – nego u suprotnosti sa samim počecima – i institucionalno podržavan. Istodobno se razvijaju i alternativni umjetnički izrazi – figuracija, ekspresionizam, osobna mitologija i politički angažirani diskursi – koji djeluju u dijalogu s institucionalnim modernizmom, često ga redefinirajući iznutra. Pojam „paralelnih linija“, kako sugerira naziv izložbe, upućuje upravo dijalektičku dinamiku; korelaciju dviju dominantnih struja koje nisu nužno suprotstavljene, već koegzistentne, međusobno uvjetovane, ponekad i neodjeljive. Vidimo visoki modernizam s njegovom težnjom prema univerzalnom jeziku forme, racionalnosti i apstrakciji, ali i umjetnost eksplicitnije vezanu uz subjektivno, političko, emotivno i marginalno.

Na izložbi je predstavljeno 188 umjetničkih djela 108 hrvatskih umjetnika

Vizualna sinteza hrvatske umjetnosti 20. stoljeća

Umjetnici poput Julija Knifera, Vojina Bakića, Ivana Kožarića ili Josipa Vanište oblikovali su liniju formalne redukcije, tihog otpora i vizualne sinteze. Nasuprot njima – i istodobno usporedno – razvija se linija koju karakteriziraju žestina geste, figurativna dramatika, naturalna ekspresivnost, narativna simbolika kao kod Ljube Ivančića, Ferdinanda Kulmera ili Zlatka Price. Upravo u tom višeglasju – ne samo suprotstavljenih, nego i isprepletenih tendencija – treba tražiti vrijednost ovog povijesnog presjeka. Paralelne linije ne prikazuju samo dva tipa i stila, dvije estetike ili dvije interpretacijske škole i metode. Zapravo, one detektiraju kompleksnu mrežu odnosa, sporova, utjecaja, dijaloga i prijepora koji su oblikovali hrvatsku umjetnost druge polovice 20. stoljeća.

To su pozicije koje izmiču binarnim opozicijama – konceptualne prakse 1970-ih i performansi, analitičko slikarstvo 1980-ih, kao i poetski ili politički angažirane pragme potonjih dekada. Sve one funkcioniraju kao točke razgranate, često nesvodive karte specifičnog kulturnog teritorija u konstantnoj transformaciji. Važnu ulogu u strukturiranju tog prostora imali su muzeji, galerije, umjetničke institucije, ali i nezavisne inicijative, studentski centri, fanzini i alternativne publikacije. Zbirka NMMU-a, kao nacionalne institucije iz 1905, upravo kroz ovakve izložbene koncepte reafirmira svoju misiju: ne samo prikupljanje i čuvanje, nego i kritičko mapiranje i interpretiranje vizualne kulture i povijesti. S više od desetine tisuća djela, zbirka svjedoči o kontinuiranoj važnost hrvatske umjetnosti u širim, europskim čak i globalnim kontekstima, bez zanemarivanja lokalnih specifičnosti i povijesnih specifičnosti i kompleksnosti.

Višestranost umjesto hijerarhije

Kraj izložbenog luka – godina 1998. – simbolički zatvara jedno povijesno poglavlje. Završetkom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, okončava se proces političke i teritorijalne stabilizacije nakon Domovinskog rata. Taj trenutak ne treba promatrati isključivo kao kraj jedne epohe, nego kao početak reinterpretacije nedavne povijesti, uključujući i reevaluaciju uloga koje su umjetnost i kultura odigrale u vremenu društvene traume. Umjetnost, koja je u razdoblju ratnih i poratnih godina često svjedočila iz pozicije melankolije, distance, gubitka ili ironije, postupno ulazi u novu fazu introspekcije, ali i institucionalne rekonstrukcije.

Prostorni raspored izložbe u Bukureštu ne slijedi strogo kronološki ili tematski princip, nego potiče promatrača na usporedno čitanje radova, na uočavanje mikronarativa te formalnih i refleksivnih odnosa među djelima. Ovakva dispozicija omogućuje vizualno i konceptualno čitanje „paralelnih linija“ kao isprepletenih tokova – ne nužno antagonističkih, već često komplementarnih odnosa. Kustoska koncepcija Branka Franceschija naglašava višestranost umjesto hijerarhije i sinkroniju umjesto progresije. Valja imati na umu kako se umjetnički razvoj u ovom razdoblju ne može promatrati odvojeno od društvenih promjena: urbanizacije, industrijalizacije, obrazovne reforme, studentskih protesta, političkih liberalizacija i represija. Umjetnost se u ovom slučaju ne tretira kao estetski artefakt u vakuumu, nego kao nositelj značenja, svjedok vremena, prostor refleksije i anticipacije. „Paralelne linije“ nisu tek likovne tendencije; one su i mentalne mape zajednice u stalnom procesu analiziranja i osvješćivanja.

U konačnici, izložba Paralelne linije nudi više od povijesnog uvida. Ona problematizira sam način na koji percipiramo povijest umjetnosti – ne kao linearni slijed stilskih formacija, nego kao mrežu sukobljenih pozicija, preklapanja i praznina. Njezina snaga umjetnosti leži u otporu prema redukciji: u inzistiranju na kompleksnosti, dijalogu, nedovršenosti. Izložba ne zatvara nego otvara – nove perspektive, pitanja, interpretativne odnose. U vremenu kada muzeji sve više preuzimaju ulogu arhiva društvenog pamćenja, ali i aktera kulturne artikulacije, Paralelne linije potvrđuju potencijal suvremenog kustoskog diskursa Branka Franceschija koji u vlastitoj koncepciji povijest i umjetnost ne reproducira, nego reinterpretira, ne podučavajući, nego provocirajući misao o njima. U tom smislu, ova je izložba i poziv: na čitanje umjetnosti kao jezika kojim društvo razgovara sa sobom, ponekad u skladu, ponekad u prijeporu i kontradikciji – ali uvijek u traženju dijalektičke smislenosti. Stoga ovu izložbu – ako ste u mogućnosti – valja posjetiti.

------

Umjetnici zastupljeni na izložbi

Kosta Angeli Radovani, Vojin Bakić, Petar Barišić, Peruško Bogdanić, Jagoda Buić, Boris Bućan, Ivo Deković, Vlasta Delimar, Boris Demur, Josip Diminić, Braco Dimitrijević, Juraj Dobrović, Slavomir Drinković, Ivo Dulčić, Dušan Džamonja, Joško Eterović, Jadranka Fatur, Eugen Feller, Zvjezdana Fio, Ivo Friščić, Goran Fruk, Mladen Galić, Ivo Gattin, Vladimir Gašparić (Gapa), Oton Gliha, Tomislav Gotovac, Stjepan Gračan, Grupa Šestorice autora, Krsto Hegedušić, Željko Hegedušić, Hrvoje Šercar, Ljubo Ivančić, Sanja Iveković, Vlado Jakelić, Đorđe Jandrić, Stanko Jančić, Božidar Jelinić, Anto Jerković, Željko Jerman, Marijan Jevšovar, Dean Jokanović Toumin, Vasilije Jordan, Ivo Kalina, Ksenija Kantoci, Zlatko Kauzlarić-Atač, Nives Kavurić-Kurtović, Albert Kinert, Željko Kipke, Josip Klarica, Julije Knifer, Eugen Kokot, Slavko Kopač, Zlatko Kopljar, Kuzma Kovačić, Ivan Kožarić, Vladimir Kristl, Vatroslav Kuliš, Ferdinand Kulmer, Rudolf Labaš, Milena Lah, Željko Lapuh, Branko Lepen, Vlado Martek, Dalibor Martinis, Valerije Michieli, Antun Motika, Marijana Muljević, Edo Murtić, Sofija Naletilić Penavuša, Jelena Perić, Ordan Petlevski, Ratko Petrić, Ivan Picelj, Srećko Planinić, Vesna Popržan, Oton Postružnik, Zlatko Prica, Vanja Radauš, Dubravka Rakoci, Božidar Rašica, Ante Rašić, Vjenceslav Richter, Arsen Roje, Igor Rončević, Branko Ružić, Edita Schubert, Đuro Seder, Damir Sokić, Aleksandar Srnec, Miljenko Stančić, Sven Stilinović, Mladen Stilinović, Goran Trbuljak, Matko Trebotić, Jasenka Tućan, Josip Vaništa, Zlatan Vrkljan, Goranka Vrus Murtić, Miro Vuco, Šime Vulas, Fedor Vučemilović, Đurđica Zanoški-Gudlin, Mirko Zrinščak, Ivo Šebalj, Ljerka Šibenik, Šime Perić, Miroslav Šutej, Vlasta Žanić.